Tužna priča o majci iz Novog Pazara

0
666

Dana:24.9.2020. godine, odveo sam rođaka na pregled kod ljekara, jer su mu djeca u inostranstvo a on zbog bolesti ne može više vozati auto.

Čekali smo ispred ordinacije za pregled, bila je gužva. Tada je došao stariji čovjek, preko 80 godina, tražio je da ga pustimo da uđe kod ljekara, kako bi ga pitao da li će primiti njegovu hanumu na pregled, jer nije zakazao a hitan je slučaj. Pustili smo ga a ljekar mu je odgovorio da ako te puste ovi pacijenti koji su zakazali pregled možeš i ti da uđeš sa hanumom. Starac je odgovorio da je ona u kolica i da ne može ući u ordinaciji koja se nalazi na spratu. Tako smo je ja i starac, odnosno njen muž doveli nanu sa kolicima do ispred ordinacije.

Rekao sam ljekaru da ću je ja pustiti da se pregleda u vrijeme mog rođaka a da ćemo mi sačekati.

Nana je bila uplakana, na njenom licu i rukama su bile veće bubuljice. Pričala nam je da su je najvjerovatnije ispecali komarci, dok je njen muž bio u selu da obavi neki posao ona je sama ostala u kući.

Pričala nam je kako su njena tri sina u Njemačku, kako ona ne može da zaspe ako je ne pozovu telefonom svakoga da kažu da su dobro.

Kada je ljekar izašao kako bi je pregledao, rekao je: ,, Šta je ovo nano, zašto si se toliko isekirala da ti je cijelo tijelo prekriveno bubuljicama,,.

Tada je nana otkrila istinu, govoreći kroz suze: ,, Doktore, moj muž je bio juče u selo a ja sam ostala sama kod kuće. Svo vrijeme sam plakala, žao mi je djecu što su morali da odu u Nemačku kako bi zaradili za život. Plakala sam i sjećala se kako sam ih sa mukom i u siromaštvu njivila, kako sam zaboravila na težinu poslova jer sam imala djecu koju sam mogla svakoga dana da zagrlim, da se ispričam sa njima, da ih sretnem kada iz škole dođu, da ih nahranim a oni da me slušaju i uzvrate pažnjom. Od velikog tereta u seoskim poslovima, kičma mi je propala. sada sam u kolicima, dala bih cijeli svijet da je moj samo da sam zdrava. Jedva sam čekala da ostanem sama da se isplačem, sjećajući se svega kada smo bili svi zajedno. Djeca mi šalju para, ali džaba, kad nema njih sa nama novac mi nije potreban. Pomirila sam se sa sudbinom da su morali da idu, ne zato što su voleli, već što su morali,,.

Zamislite koliko majki plače ovako za svojim sinovima svakoga dana?

Zar je život otići iz svog zavičaja i posvijetiti ga novcu a izgubiti sve ono što insana čini sretnim u svom zavičaju?

Čuvajte i pazite svoje roditelje dok ih imate, posvijetite im pažnju i pomozite koliko možete, jer život je lijep dok su roditelji živi a djeca su sretna samo ako su roditelji zadovoljni sa njima.

Napomena: Fotografija je ilustracija

Za Pester Press Naser Bakić