Kako je Hrvat Branislav Buljubašić prešao na islam,zanimljiva priča

0
916

Hrvat Branislav Buljubašić koji je Allahovom voljom prešao na islam ,sebetom dobročinitelja muslimana a posebno dva brata iz Alžira
Afid i Mimun iz mjesta Roubaix , koji su ga pomogli. Ovako započinje svoju priču za portal Pesterpress : ,, Bismilahi- Rahmani -Rahim, ja Sam Branislav Buljubašić, rođen sam u gradu Roubaix u Francuskoj 1969. godine i nakon godinu dana se vratio sa roditeljima u Osijek. Tako da sam odrastao do svoje 12 godine u Jugoslaviji u mjestu Osijek, Hrvatska. Moja porodica je bila ugrožena i ponižena, kao djeca, ja,brat i sestra bili smo ugroženi a najviše naša majka, otac je radio i manje je osjetio torturu . Stanovništvo Osijeka nas je maltretiralo, kao i milicija i njihovi udbaši . Stalno su nas progonili, pa smo morali ponovo otić u Francusku. Tada sam imao samo 12 godina. Bio sam hrišćanin ali zbog maltretiranja i progona mene i moje porodice od strane hrišćana, osjećao sam neku hladnoću, neki nemir. Pitao sam se kakva je to religija, čiji sljedbenici čine zulum i nepravdu. Nijesam mogao naći mir u hrišćanstvu a ljudi koji su hrišćanske vjere, maltretirali su nas i progonili. Kada sam otišao u Francusku sa roditeljima, tamo sam upoznao muslimane iz Alžira. Gledao sam kako je to srećna porodica,jedna,druga treća, svaka je bila čista. Njihove kuće su blistale. Obuću ostavljaju u hodniku, ulaze u čarapama,kada je vrijeme namaza, svi u safove klanjaju,oni koji rade, naklanjaju kada dođu kući.

Pomogli su mene dva brata iz Alžira Afid i Mimun. Dočekali su me kao da sam njihov brat. Od njih sam naučio mnogo. Prvo sam naučio da volim i poštujem svoje roditelje, da slušam i slijedim njihove savjete a onda da pomažem drugima. Zavolio sam islam i muslimane, osjećao sam to u srcu. Zamislite, da se mi igramo kao djeca i da je vrijeme namaza a da oni dvojica trče, uzimaju abdest i klanjaju i to iz najviše igre.

Njihovi roditelji su bili uvijek veseli i nasmijani. Ono što mi je najviše privuklo pažnju, jeste ta čestitost,pomaganje i poštovanje drugih. Nekako sam se divio njihovom ponašanju. Često sam se pitao, oko su ovo muslimani i pomažu meni kao hrišćaninu, šta su onda oni hrišćani koji su nas protjerivali iz zavičaja, da li su oni ljudi? Voleo sam da postanem dobar kao oni. Nekako sam se pored muslimana osjećao sigurnim, našao sam svoj mir a onda sam odlučio da potpuno prihvatim islam. Roditelji su me prihvatili i podržali, jer su muslimani bili naša zaštita, naši pomagači. Uvijek bi donosili hrane, pitali bi nas da li nam nešto treba,odjeće,obuće i ostalo i donosili bi nam. Kada sam upitao muslimane,drugare, zašto me uvijek pitaju da mi pomognu, a oni su mi odgovorili da religija islam ima naredbu da ako si ti sit pred spavanje a tvoj komšija gladan nijesi musliman i da moraš da brineš, za komšije i za sve one kojima je pomoć potrebna. Tada sam svatio da je islam religija pomaganja,religija mira, religija dobročinstva, religija sreće. Tada sam zavoleo život.

Kada danas imamo svoje kuće i svoju porodicu I dragu mamu uz nas, mogu zahvaliti samo Allahu i muslimanima, koji su nas spasili od gladi, zime, komunističkih hrišćana i zlikovaca.

Molim Allaha da sačuva svakog muslimana, da se narod osvijesti i da podrži muslimane, jer islam je religija mira,religija ljubavi,religija pomaganja,religija sreće. Ko želi da bude srećan, neka prihvati islam. Jedina sreća na dunjaluku je slijeđenje Kur'ana i poslanika Muhammeda alejhi selama, sve ostalo je zabluda. Molim Allaha da pomogne muslimane i islam a najviše da pomogne one muslimane koji su pomogli mene i porodicu moju i koji su nas spasili . Islam je religija koja želi samo dobro svim narodima. Ko god uzme Kur'an pa ga pročita, na bilo kojem jeziku, svatiće šta je život,šta je sreća i šta su muslimani…

Priču preuredio Naser Bakić