Tužna priča iz Sandžaka

0
1392

Kako nas istjeravaju iz zavičaja,bez rata.

Prenosimo priču Samre,koja nam je kroz suze ispričala :

,,Svakoga dana po nekoliko desetina  autobusa iz Sandžaka ide u Evropu,mnoge žene ostaju sa djecom,žive odvojeno,ljudi rade i muče se na bauštelama,mnogi i uništu zdravlje.

Otišla sam kod mojih roditelja u posjetu,tada sam vidjela  ženu  sa djecom iz komšiluka,kako ispraća muža za Nemačku. Djeca su plakala,plakao je i njihov otac,plakala je i majka djece.Dječak je kroz plač govorio: ,, Babo,kuda nam ideš? Otac mu odgovara,sine,babo mora da radi,da donese novca,da se školijete. Odgovara sin: ne,Babo,meni si potreban ti,novac mi nije potreban,ostani ovdje sa nama,imamo hljeba jesti. Hoću kad dođem iz škole da sa tobom radim domaći.da me sretneš,hoću da se igram sa tobom,da legnem pored tebe,sa parama to ne mogu . Babo, ostani sa nama molim te,možemo samo jednom jesti umjesto tri puta,samo ostani sa nama,ne ostavljaj nas. Doći će babo,progovori otac kroz suze,dok sin i dalje grli njegove noge i drži ga čvrsto da ne ide.Moram ići sine,reče otac i nekako se izvuče i ode.Dječak je ostao plačući i uzvikivao je,Babo,meni nijesu potrebne pare,njih ne mogu da zagrlim,pare me neće grliti,hoću da me ti grliš,hoću da rastem sa tobom,hoću da budem sa onim koga volim,Babo,mnogo te volim,vrati se…

Plakali smo svi zajedno,zar ima nešto teže od svakodnevnog rastanka od porodica,kakav je to život živjeti jedan dio porodice u jednu,drugi u drugu državu.Neka je proklet svaki političar koji nas je natjerao siromaštvom da napuštamo svoje domove,,.

Za Pešterpress  Samra D.